Mirenje u sporovima iz područja zaštite na radu
Uvod
Budući da su život, zdravlje i očuvanje radne sposobnosti radnika vrednote od posebnog društvenog interesa u Republici Hrvatskoj, a zaštita na radu kao organizirano djelovanje od javnog interesa, zadaća je svih odgovornih čimbenika djelovati preventivno u organizaciji i provedbi mjera i aktivnosti kojima je cilj osiguranje odgovarajućih sigurnih i zdravih uvjeta rada, kako bi se smanjili i isključili štetni događaji, kao što su: nezgode, ozljede na radu profesionalne i druge bolesti povezane s radom, a time i otklonili mogući radni sporovi u području zaštite na radu.Međutim, nerijetko i u području zaštite na radu dolazi do radnih i drugih vrsta sporova, koje je moguće riješiti pri sudu ili izvan suda.
Mirenje ili medijacija (lat. mediare = posredovanje) je metoda za konstruktivno, struktrirano i dobrovoljno rješavanje ili izbjegavaje sukoba ili spora.
Stranke u mirenju svojom odlukom iskazuju volju uz pomoć treće nepristrane osobe (medijatora) postići prihvatljiv sporazum koji je u skladu s njihovim potrebama i interesima.
Mirenje je specifičan oblik posredovanja u sporu između stranaka nad kojim one imaju potpunu kontrolu, a posebice nad njegovim rezultatom. Temeljem navedenog proizlazi i odgovornost stranaka za uspjeh, odnosno neuspjeh mirenja.
Dvije su mogućnosti kojim stranke mogu riješiti svoj spor. Prva mogućnost je građanski parnični postupak kao opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih građanskih prava koju pruža državni pravosudni sustav. Druga mogućnost je izbor mirenja kao načina rješavanja spora prije započinjanja sudskog postupka ili tijekom samog sudskog postupka.
Izbor između navedenih mogućnosti ovisi samo o strankama , odnosno da li će prepoznati da je u postupku mirenja konačni način rješenja spora u njihovim rukama što jasno ukazuje na prednost mirenja u odnosu na druge vrste rješavanja sporova.
Mirenje se ističe svojim brojnim prednostima u odnosu na parnični postupak.Specifično za mirenje je da se njime ne rješava samo postojeći spor, već se pokušavaju uspostaviti komunikacija i dobri odnosi kako bi se djelovalo i na izbjegavanje sporova u budućnosti te se za razliku od parničnog postupka traži rješenje koje će biti u interesu obje stranke.
Mirenje je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se na sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.
Cilj mirenja je da se stranke izravno uključe u svoje sporove,izravno kontroliraju rad svojih zastupnika u tim sporovima,preuzmu u svoje ruke odgovornost za svoj spor i nedopuste da netko drugi umjesto njih rješava njihov spor. Mirenjem se može postići cilj na najbrži i najjeftiniji način uz aktivno sudjelovanje stranaka u postupku. Razvojem mirenja kao alternativnog načina rješavanja sporova,građanima i pravnim osobama se omogućava da,uz sudski postupak,mogu izabrati i mirenje,koje zbog brzine,jednostavnosti i troškova može biti prikladniji način rješavanja spora od samog sudskog postupka,a primarna odgovornost za rješavanje spora ostaje na strankama te omogućuje da se čak i najzahtjevniji sporovi riješe ili vode na zadovoljstvo stranaka,bez gubitka vremena,novca i emocionalnih stresova, što su osnovna obilježja tradicionalnih načina rješavanja sporova.
Da li je racionalno u radnim i sporovima za naknadu štete zbog ozljede na radu voditi dugotrajne sudske sporove, povećavati troškove, štetiti poslovnom imidžu, ili se opredjeliti za brži,jeftiniji i ljudski pristup u takvim okolnostima ,odgovoriti ćemo u nastavku.
Mirenje u EU i Hrvatskoj
Mirenje kao način rješavanja sporova ima dugu tradiciju u zemljama Europske unije. Treće nepristrane i neovisne osobe pomagale su strankama u sporovima iznaći sporazumna rješenja i prije utemeljenja sudskog, od države organiziranog i prisilom praćenog načina rješavanja sporova.
Preporuka Vijeća Europe o mirenju u građanskim predmetima preporuča državama članicama da omoguće mirenje u građanskim predmetima gdje god je to moguće, te da poduzmu sve mjere koje smatraju nužnim za provedbu osnovnih načela ove Preporuke. Preporuka se odnosi na sve predmete koji uključuju građanska prava i obveze, uključujući trgovačke, potrošačke i radne sporove Države trebaju osigurati standarde za izbor, odgovornost, obučavanje i kvalifikacije miritelja, kao i informirati građane o mirenju, posebno o učinkovitosti i troškovima mirenja.
Poticanje alternativnih načina rješavanja sporova je jedan od političkih prioriteta Europske unije, što je potvrđeno i donošenjem Zelene knjige o alternativnim načinima rješavanja sporova u građanskom i trgovačkom pravu, kao i isticanjem važnosti izvansudskog načina rješavanja sporova.
I u suvremenim uvjetima demokratizacije, tržišnog poslovanja, globalizacije i informatizacije postoje značajne mogućnosti za rješavanje sporova mirenjem. Stoga u zemljama razvijene demokracije i tržišnog gospodarstva „mirenje kao drugi način rješavanja sporova“ ima posebno značajno mjesto. Naročito se to odnosi na pravne sporove proizašle iz odnosa u kojima je naglašena autonomija stranaka, kao što su radni odnosi.
Republika Hrvatska je prvi puta donijela zakonodavni okvir za mirenje 2003. godine. Radi potrebe usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije, 17. veljače 2011. godine stupio je na snagu novi Zakon o mirenju, osim odredaba članaka 21. do 24. koji su stupili na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
Zakonom o mirenju uređuje se mirenje u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim imovinskopravnim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, a postupak mirenja je definiran kao svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.Važno je naglasiti da su Vlada RH, a zatim i Hrvatski sabor kao jedan od ključnih prioriteta u „Strategiji reforme pravosuđa“ prihvatili i podržali razvoj alternativnih načina rješavanja svih vrsta sporova.
Radni sporovi i mirenje
Krajem dvadesetog i početkom dvadesetprvog stoljeća dolazi do krize uobičajenih načina rješavanja sporova, koja se očituje u sporom i neučinkovitom rješavanju sporova od strane pravosuđa. To je zasigurno bio jedan od pokretača afirmacije alternativnog rješavanja sporova općenito. U tom kontekstu se javlja i potreba za uspostavljanjem mehanizama alternativnih rješavanja sporova i u oblasti rada i radnih odnosa. Naime, iako su prema odredbama Zakona o parničnom postupku radni sporovi hitne prirode, i kao takvi predstavljaju prioritet u radu, takvi sporovi, nažalost, traju godinama. Navedeni sporovi se nepovoljno održavaju na socijalni status i egzistenciju radnika, ali i na ekonomsku poziciju poslodavaca.Država također ima interes da se sporazumno rješavaju sporovi, jer se na takav način vrši rasterećenje sudova od vođenja dugotrajnih,skupih i često puta složenih postupaka.
Individualni radni sporovi su sporovi u kojima kao stranke sudjeluju poslodavac i jedan ili više radnika koji nastupaju kao pojedinci. Za razliku od kolektivnih sporova, individualni sporovi su sporovi o pravima ili obvezama koji proizlaze iz određenog radnog odnosa, a odnose se na zasnivanje ili prestanak radnog odnosa, naknadu štete koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom ili onu koju on prouzrokuje poslodavcu.
Kada je riječ o mirenju u individualnim radnim sporovima, postupak mirenja ni u kojem slučaju nije obvezatan, no Zakon o radu ipak propisuje obvezu da se slijedi specifičan put u kojem se nastoji postići mirno rješenje spora prije no što se pribjegne ostvarivanju prava na sudsku zaštitu.
Naime, radnik se u roku od 15 dana od dostave odluke za koju smatra da je povrijedila njegovo pravo iz radnog odnosa, odnosno od dana saznanja za povredu prava, mora obratiti poslodavcu sa zahtjevom za njegovu zaštitu. Ako se spor ne riješi u roku od 15 dana (što može biti rezultat pregovora i izravnih kontakata između radnika i poslodavca ili njihovih zastupnika), radnik može u daljnjem prekluzivnom roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, pri čemu propust radnika da se prije podnošenja tužbe prethodno obrati poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa, ili propuštanje propisanih rokova, dovodi do odbacivanja tužbe.
Iako bi svrha ovakvog uređenja trebala biti mirno rješenje spora, obveza radnika da prethodno podnese drugoj stranci u sporu, tj. poslodavcu, zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa svakako se ne može smatrati oblikom obvezatnog postupka mirenja jer u tom postupku ne sudjeluje treća neutralna osoba, već stranke izravno pregovaraju. Na žalost, sam postupak u praksi često predstavlja samo formalnost prije podnošenja zahtjeva na odlučivanje sudu, što može potaknuti i dvojbe oko primjerenosti takvog uređenja.Ipak, i u individualnim radnim sporovima postoji mogućnost da se zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predvidi postupak mirnog rješavanja spora (uz ili bez sudjelovanja neutralne treće osobe).
Naravno, postoji mogućnost da stranke i u tijeku već pokrenutog parničnog postupka suglasno predlože ili prihvate prijedlog suda ili protivne strane za provođenje postupka mirenja pred sudom ili pri nekim od centara za mirenje, ali nema prepreke niti da stranke riješe spor neinstitucionalnim mirenjem prema suglasno utvrđenim pravilima postupka i pred sporazumno izabranim izmiriteljem.Određena neusklađenost i nedostaci u mjerodavnim zakonima i njihovu tumačenju dovodili su do toga da se u individualnim radnim sporovima mirenje ipak vrlo slabo koristilo.
Naime, do izmjena Zakona o mirenju iz 2009. godine postavljalo se pitanje o utjecaju ponude na provođenje postupka mirenja na tijek prekluzivnih rokova za pokretanje sudskih postupaka.
U slučaju da postupak mirenja nije predviđen heteronomnom ili autonomnom normom radnog prava, a radnik poslodavcu umjesto zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa podnese prijedlog za pokretanje postupka mirenja na koji poslodavac ne pristane, prema striktnom tumačenju radnik bi protekom roka od 15 dana bio prekludiran u pravu na traženje sudske zaštite. Već i sama takva mogućnost bila je dostatna da se mogućnost mirenja u praksi odbacivala, pa i da mirenje u individualnim radnim sporovima općenito izgubi na atraktivnosti.
Izmjenama iz 2009. konačno je ipak određeno da će se u takvom slučaju prekluzivni rok za podnošenje tužbe računati tek od dana kad je prijedlog odbijen (ili se smatra odbijenim), odnosno kada je mirenje završeno bez sklapanja nagodbe.Tom izmjenom otvoren je prostor za stvarno korištenje mirenja u individualnim radnim sporovima.
Razvoj projekta mirenja u individualnim radnim sporovima u RH
U cilju institucionalnog razvoja i unapređivanja socijalnog dijaloga na nacionalnoj i lokalnoj razini, Uredbom Vlade osnovan je krajem 2001.godine Ured za socijalno partnerstvo u RH. Ured za socijalno partnerstvo u RH je nakon oblikovanja cjelovitog institucionalnog sustava socijalnog dijaloga i partnerstva te mirnog rješavanja kolektivnih radnih sporova i postignutih pozitivnih rezultata na tom području, početkom 2004. godine inicirao, a Vlada RH podržala uspostavu sustava mirenja u rješavanju individualnih radnih sporova.
Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o osnivanju Ureda za socijalno partnsrstvo u RH (NN 142/06.) proširen je djelokrug rada Ureda i na " poslove u vezi organiziranja i provođenja postupka mirenja u kolektivnim i individualnim radnim sporovima".
Sindikati i poslodavci su iskazali interes za institucionalnu uspostavu postupka mirenja u individualnim radnim sporovima. Na osnovi takvog opredjeljenja Ured za socijalno partnerstvo U RH je tijekom 2005. godine započeo aktivnost na pripremi odgovarajućeg projekta, kojim bi se uspostavio primjereni model rješavanja individualnih radnih sporova u RH. Projekt je kandidiran, a zatim prihvaćen i realiziran u okviru predpristupnog programa „Matra“ te je uz pomoć stručnjaka iz Centra za međunarodnu pravnu pomoć iz Nizozemske, provedeno niz edukativnih radionica za predstavnike sindikata i poslodavaca kao i trenere miritelja.
Nakon toga,u suradnji Ureda za socijalno partnerstvo u RH i županijskih Gospodarsko-socijalnih vijeća provedena je edukacija za miritelje u 17 županija i Gradu Zagrebu. Osposobljena su 242 miritelja za individualne radne sporove. Izrađen je ogledni primjerak Pravilnika o mirenju u individualnim radnim sporovima s pripadajućim obrascima te je održano niz promotivnih skupova za predstavnike poslodavaca, sindikata i širu javnost s ciljem osvješćivanja o značaju ovog modela rješavanja sporova.
Nadalje, uspostavljeni su i uspješno završeni pilot projekti mirenja u individualnim radnim sporovima u nekoliko većih tvrtki, te su isti u potpunosti potvrdili opravdanost i budućnost projekta.
Radi opće primjene mirenja, Ured za socijalno partnerstvo u RH u suradnji sa socijalnim partnerima inicirao je uspostavu koordinacija za implementaciju projekta mirenja na svim razinama od trgovačkog društva i ustanova preko granskih udruga sindikata i poslodavaca do razine sindikalnih i poslodavačkih središnjica.
Preporučeno je da svi potpisnici kolektivnih ugovora od „kućnih“ do granskih dopune svoje ugovore s odredbom o mirenju, donesu Pravilnike o mirenju u individualnim radnim sporovima, imenuju tajnike za mirenje te izvrše analizu postojećih radnih sporova radi pokretanja inicijative za mirenje u konkretnim slučajevima.
Projekt je završio 2008. godine Konferencijom na kojoj su predstavnici organizatora iznjeli postignute rezultate te temeljem toga i preporuke za daljnji razvoj sustava mirenja u individualnim radnim sporovima. Pri tome je zaključeno kako je potrebno da u razvitku takvog sustava doprinos pruže svi poslodavci i sindikati. Ocijenjeno je da mirenje mora postati uobičajen način rješavanja individualnih radnih sporova, a suđenje u odnosu na mirenje mora postati alternativa.
U suradnji sa županijskim Gospodarsko-socijalnim vijećima i županima pristupilo se osnivanju Ureda za mirenje pri županijskim Gospodarsko-socijalnim vijećim,koji su uspostavljeni u:Bjelovarsko-bilogorskoj , Krapinsko-zagorskoj , Ličko-senjskoj , Međimurskoj , Sisačko-moslavačkoj , Varaždinskoj , Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Zagrebu, dok su u Dubrovačko-neretvanskoj i Brodsko-posavskoj županiji osnovani Zajednički centri za mirenje. Uredi za mirenje osnovani su radi pružanja usluga mirenja poslodavcima i radnicima koji djeluju u manjim tvrtkama i nisu obuhvaćeni Kolektivnim ugovorima, odnosno za one sredine, gdje nema mogućnosti unutar poslovnog subjekta urediti institut mirnog rješavanja individualnih rasdnih sporova.
Od udruge poslodavaca i sindikata na nacionalnoj i na lokalnim razinama očekivalo se da intenzivno nastave promovirati i uvoditi mirenje u praksu rješavanja individualnih radnih sporova, prije svega u svim radnim sredinama u kojima su zaključeni i primjenjuju se kolektivni ugovori.
Ministarstvo pravosuđa je povodom zahtjeva Ureda za socijalno partnerstvo u RH, a na temelju Zakona o općem upravnom postupku i Pravilnika o registru izmiritelja i standardima za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja donijelo rješenje kojim se usvaja zahtjev i utvrđuje da je Ured za socijalno partnerstvo u RH akreditirana institucija za mirenje.
Promjenama ustroja državnih tijela početkom 2012.godine prestao je s radom Ured za socijalno partnerstvo u RH , sve njegove poslove trebalo je preuzeti Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, međutim između ostalog nakon toga u potpunosti su prestale sve aktivnosti vezane za koordinaciju i daljnji razvoj sustava mirenja u individualnim radnim sporovima.
Naknada zbog štete na radu ili u vezi s radom
Zakonom o radu propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.Šteta na radu ili u vezi s radom može biti u obliku tjelesnih i drugih ozljeda na radu radnika ili to mogu biti povrede prava radnika.
Poslodavac odgovara na temelju objektivne odgovornosti, bez obzira na krivnju.Odnosno, poslodavac odgovara na temelju same činjenice što je ozljeda nastala na radu ili u svezi s radom.Njegova odgovornost može biti isključena ili umanjena samo ako je šteta nastala zbog više sile, namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili radnjom treće osobe.
Zakonom o obveznim odnosima propisano je kako svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti koja uključuju život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast itd.Tako se povredom prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje oštećeniku otvara mogućnost ostvarivanja naknade štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti.
U praksi postupak naknade štete zbog ozljede na radu ili u svezi s radom započinje prijavom ozljede na radu.Za osobu koja se ozlijedila kao radnik u radnom odnosu na mjestu gdje se taj rad obavlja ili mjestu koje je poslodavac odredio najprije se podnosi prijava ozljede na radu mjesno nadležnoj službi HZZO-a prema prebivalištu oštećenika, u roku od 8 dana od dana nastanka ozljede.Prijavu podnosi poslodavac, odnosno organizator određenih aktivnosti ili poslova.Ako oni to ne podnesu, na to je obvezan izabrani liječnik opće medicine prema zahtjevu oštećenika.Prijavu može podnijeti i sam oštećenik ili član obitelji u slučaju smrti oštećenika.Nakon što je prijava podnesena započinje bolovanje ozlijeđenog radnika, odnosno postupak liječenja.Nakon završenog liječenja, kad liječnik izda potvrdu da je liječenje završeno, može se pokrenuti postupak naknade štete, tj. zahtijevati naknada od odgovorne osobe.Razlog tome je to što je ukupna šteta ne može procijeniti prije nego što je osoba potpuno izliječena, odnosno, tek tada se mogu vidjeti posljedice koje su osobi zaostale zbog te ozlijede.
Postupak se pokreće odštetnim zahtjevom koji je usmjeren prema poslodavcu, točnije prema njegovom osiguravatelju.Većinom su odštetni zahtjevi usmjereni prema osiguratelju poslodavca.Prema poslodavcu su usmjereni samo u iznimnim slučajevima kad osiguranje proglasi odštetni zahtjev neosnovanim zbog toga jer je poslodavac kriv za ozljedu radnika, jer se nije držao propisa o zaštiti na radu.Odštetni zahtjev bi se mogao definirati kao zahtjev kojim radnik – oštećenik potražuje preciziranu naknadu štete zbog ozljede na radu prema odgovornoj osobi.Precizirana naknada“ znači da u odštetnom zahtjevu postavlja zahtjev za naknadu više različitih vrsta šteta, a to mogu biti: šteta zbog pretrpljenih fizičkih bolova,šteta zbog pretrpljenog straha, šteta zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenog životnog aktiviteta,šteta na ime naknade za tuđu pomoć i njegu,šteta na ime troškova puta i liječenja,izgubljena dobit,šteta zbog nastalog naruženja,šteta zbog uništenih stvari, šteta nastala zbog pojačane prehrane,zakonske zatezne kamate koje počinju teći dan nakon postavljanja odštetnog zahtjeva i troškovi naknade za rad odvjetnika.Radnici, često nisu upoznati s postupkom naknade štete zbog ozljede na radu ili u svezi s radom koji mogu pokrenuti te je potrebno unutar samog posslovmog subjekta informairati sve zainteresirane dionike o pravima kao i mogućnosti mirnog rješavanja spora.
Naknada štete i sporovi HZZO u predmetima iz područja zaštite na radu
Razlozi nepriznavanja prava za slučaj ozljede na radu su prema članku 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO): skrivljeno, nesavjesno ili neodgovorno ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto;aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti ;namjerno nanošenje ozljede od strane druge osobe izazvano osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti,;ataka kronične bolesti, i urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.
Odgovornost je određena prema čl. 136. st.1. ZOZO , i temeljem toga HZZO je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe.
Na dan 31. prosinca 2020. godine potraživanja HZZO za regresne postupke iznosila su 20.362.944 kn a utužena su potraživanja u iuznosu od 61.238.412 kn. Najčešći propusti su vezani uz :čl. 27. i 28. ZZR-a – osposobljavanje radnika za rad na siguran način,čl. 36. ZZR-a – obveze koje se odnose na poslove s posebnim uvjetima rada, obveza preventivnih zdravstvenih pregleda,čl. 41. ZZR-a – obveze poslodavca u vezi sa sredstvima rada, osobnom zaštitnom opremom i mjestima rada,čl. 53. ZZR-a – obveze poslodavca u vezi sa sigurnosnim znakovima, pisanim obavijestima i uputama,čl. 44. ZZR-a – obveza planirati, pripremati i provoditi radne postupke te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika kao i osigurati da samo radnici koji su dobili odgovarajuće upute smiju imati pristup mjestima na kojima postoji ozbiljna i specifična opasnost.čl. 18. ZZR-a – obveza izrade procjene rizika koja je osnova za primjenu pravila zaštite na radu, čl.32. ZZR-a – obveza obavješćivanja radnika o rizicima koji bi mogli utjecati na sigurnost i zdravlje u smislu isticanja pisanih uputa o provedbi radnog postupka u skladu s pravilima zaštite na radu, opasnostima na radu i sl.,čl. 56. ZZR-a – obveze poslodavca u vezi pružanja prve pomoći,čl.73. i 74. ZZR-a – obveze u vezi s projektiranjem i izvođenjem radova.
HZZO potražuje naknadu štete u skladu s: čl.143. ZOZO-a: troškovi za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje plaća Zavod,roškove zdravstvene zaštite prema ugovornim subjektima HZZO-a sve do završetka liječenja, naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, troškove prijevoza u vezi s korištenjem prava na zdravstvenu zaštitu zbog priznate ozljede na radu,troškove pogreba u slučaju smrti osiguranika – obitelji, te zakonske zatezne kamate od dana nastale štete.
Na osnovu čl. 142. ZOZO-a: Zavod je obvezan zahtijevati naknadu štete bez obzira što je šteta nastala isplatom davanja koja kao pravo pripadaju osiguranoj osobi iz sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja
Tijek regresnog postupka može biti ;mirni postupak – odštetni zahtjev prema odgovornoj osobi,temeljem čl.148.st.1. ZOZO-a da u određenom roku naknadi štetu,ili sudski postupak, ako šteta ne bude naknađena u roku podnosi se tužba nadležnom sudu, sukladno čl.148.st.2. ZOZO.Rok zastare je opći zastarni rok od 5 g., čl. 225. ZOO - a.Nakon okončanje sudskog postupka presudom,vrši se naplata po pravomoćnosti presude (prisilna ukoliko tuženik sam ne podmiri; ili nagodba). Dakle, svrha normi kojima se uređuje pravo na naknadu štete: osim represivne je i preventivna funkcija ,poštivanje propisa kojima se uređuje područje zaštite na radu.
Radni sporovi i opterećenost sudova
Zakon o parničnom postupku određuje hitnost postupaka vezanih s radnim odnosima, pa tako za njih propisuje i kraće rokove, no praksa pokazuje da se to ne primjenjuje u praksi.
Individualni radni sporovi uglavnom završavaju kao sudski postupci.Interes poslodavaca i radnika ,kao i društvene zajednice trebao bi biti da se djeluje preventivno kako bi se isključili razlozi za sporove,a u situaciji kada do njih i dođe da se isti okončaju brzo i sporazumno.Negativni imidž poslodavca,dugotrajnost sudskih postupaka i značajni troškovi,poremećeni međuljudski odnosi,pad motivacije,radne klime i zdravstveni problemi negativni su učinci radnog spora.
Broj novih predmeta svake se godine povećava, rezultirajući sve duljim vremenom čekanja na pružanje pravne zaštite. Svaki spor o pravima radnika dovodi u pitanje njegovu egzistenciju te potencijalno i egzistenciju njegove obitelji, a s druge strane opterećuje poslovanje te također potencijalno dovodi do ugroze opstanka poslodavca.
Dugodišnji uvid u strukturu individualnih radnih sporova pokazao je da se tri četvrtine sporova odnosi na materijalna potraživanja, a ostatak na otkaze ugovora o radu i druga pitanja. U prosjeku radni sporovi na redovnim sudovima obično traju od tri do pet godina, a njihov se broj konstantno povećava.
Navedeno potvrđuje i slijedeći primjer iz objavljenog članka u dnevnom listu "Slobodna dalmacija".
"Zaposlenici javnih službi,zatrpali su splitski Općinski sud s tisućama tužbi kojima traže povećanje osnovice plaća.
U samo tri mjeseca zaposlenici javnih službi na splitskom su sudu podnijeli 4460 tužbi radi isplate razlike plaće za razdoblje od siječnja 2016. do siječnja 2017. godine zbog povećanja osnovice za šest posto. Traže da im se isplati razlika plaće zbog povećanja osnovice s 5.108,84 kune na 5.415,57 kuna, a zastarni rok za utuženje je tri godine. Riječ je uglavnom o tužiteljima iz bolnica i škola.
Primjerice, 2018. je ukupan broj podnesenih tužbi u radnim sporovima bio tisuću predmeta, godinu kasnije 1399, potom 2020. godine 3515 predmeta, dok je samo u siječnju ove godine taj broj porastao na vrtoglavih 1500 tužbi. Od tih tužbi njih 65 posto je podneseno na zahtjev radnika za isplatu razlike plaće i naknade plaće od poslodavca u javnim službama kojima se plaće osiguravaju iz državnog proračuna.
Koliko su predmeti "zagušili" splitski sud može se vidjeti i iz statističkih podataka koji pokazuju da je u cijeloj 2020. godini u parničnom postupku zaprimljeno ukupno 10.256 predmeta, na početku 2020. godine što se tiče radne vrste spora bila su 1702 neriješena predmeta, a nakon povećanog priljeva predmeta ove vrste trenutno su 7602 neriješena predmeta iz područja radnih sporova.
Sljedeće bi se godine mogao očekivati i veći broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na Covid dodatak s obzirom da zaposlenici bolnice smatraju da im taj dodatak nije pravedno obračunat. U slučaju osnovica za plaće u javnim službama ukoliko škole i bolnica pravomoćnom presudom izgube spor trebat će svojim radnicima platiti traženi novac kao i kamate od trenutka podizanja tužbe".
Pored odgovornosti i potrebe preventivnog djelovanja kako bi se isključili radni sporovi, kada do njih i dođe, za rješavanje problema pretrpanosti sudova radnim sporovima nužno je u svakodnevnu praksu implementirati postupak mirenja. U SAD-u se, primjerice, čak 90 posto radnih sporova rješava mirenjem, a u Njemačkoj i Irskoj od 50 do 90 posto.
U nastavku pokazatelji kretanja kadrova i predmeta u individualnim radnim sporovima na specijaliziranom i najvećem Općinskom radnom sudu u Zagrebu.
Općinski radni sud u Zagrebu
Kretanje predmeta
| Godina | Na početku | Primljeno | Riješeno | Neriješeno |
| 2017. | 3.678 | 2.515 | 3.232 | 2.963 |
| 2018. | 2.963 | 6.344 | 4.630 | 4.677 |
| 2019. | 4.677 | 4.083 | 3.894 | 4.870 |
Kretanje kadrova
| Godina | Broj sudaca | Broj sudskih savjetnika | Ukupan broj rješavatelja | Ukupan broj rješavatelja - stvarna prisutnost |
| 2017. | 22 | 1 | 23 | 22 |
| 2018. | 22 | 1 | 23 | 22 |
| 2019. | 24 | 0 | 24 | 24 |
Pokazatelji uspješnosti rada
| Godina | CR | DT | Primljeno po rješavatelju | Broj riješenih predmeta po rješavatelju |
| 2017. | 128,51% | 335 | 114 | 147 |
| 2018. | 72,98% | 369 | 288 | 210 |
| 2019. | 95,37% | 456 | 170 | 162 |
Rješavanje predmeta starijih od 10 godina
| Godina | Na početku | Primljeno | Riješeno | Neriješeno | Udio starih u ukupnom broju neriješenih |
| 2017. | 138 | 87 | 141 | 84 | 2,83% |
| 2018. | 84 | 105 | 123 | 66 | 1,41% |
| 2019. | 66 | 81 | 92 | 55 | 1,13% |
Clearance rate (CR) ili stopa rješavanja, predstavlja omjer riješenih i primljenih predmeta u promatranom periodu (100% pokazuje da sud riješava predmeta koliko je i primio, iznad 100% da se broj neriješnih predmeta smanjuje), odnosno kako sud uspijeva riješiti priljev predmeta.
Disposition time (DT) ili pokazatelj vremena rješavanja, predstavlja omjer promatranog perioda (365 dana) i protoka predmeta (omjer riješenih i neriješenih predmeta). Vrijednost je izražena u danima i pokazuje koliko dana traje rješavanje određene vrste predmeta (procijenjena duljina postupka). Ovaj indikator pruža bolji uvid u to kako sud upravlja protokom predmeta, tj. kako rješava priljev novih predmeta.
Prosječan broj riješenih predmeta po rješavatelju predstavlja omjer ukupno riješenih predmeta u promatranom periodu na pojedinom sudu ili vrsti suda i ukupnog broja rješavatelja (sudaca i sudskih savjetnika) koji su u promatranom periodu imali u radu sudske predmete. Ovaj indikator služi za usporedbu uspješnosti sudova u rješavanju predmeta uzimajući u obzir njihovu veličinu (broj rješavatelja) Izvor: Ministasrstvo pravosuđa i uprave
Indikativno je da je na Općinskom radnom sudu u Zagrebu na dan 31.12.2019. godine bilo nerješeno 4.870 predmeta.Međutim, u 2020.godini zaprimljeno je novih 13.489 predmeta (više 230 % u odnosu na prethodnu godinu), rješeno je 4.587, dok je ukupno nerješeno na dan 31.12.2020. godine 13.774 predmeta.
Neprijeporno je potrebno mijenjati svijest i kulturu rješavanja sporova u Hrvatskoj, te uvesti međunarodne standarde društveno odgovornog poslovanja, a u kolektivnim pregovorima ugovarati samo prava koja se mogu ispuniti.
Posebno je važno da u takvom pristupu prednjači država i njene institucije.
Sklapanjem nagodbe između poslodavca i radnika povodom spora učvršćuje se njihov međusobni odnos povjerenja, poštovanja i lojalnosti. Nagodba snažno poboljšava odnose i povjerenje u radnoj sredini.
U trenutku kad sud zakaže ročište za glavnu raspravu, ni radnik ni poslodavac nemaju mogućnosti birati datum, vrijeme i mjesto koje im odgovara za rješavanje njihovog spora, a ulaze i u neizvjesnost konačnog rezultata i budućih odnosa. U mirenju i radnik i poslodavac mogu neposredno sudjelovati u oblikovanju kako postupka tako i načina rješenja spora.Svatko odgovoran ne želi se izložiti neizvjesnosti i rizicima sudskog postupka.
Prednosti mirenja u odnosu na sudski parnični postupak
Dosadašnja praksa mirnog rješavanja individualnih radnih sporova pokazuje niz prednosti u odnosu na sudski postupak.
Sudski postupak je javan, a postupak mirenja tajan;sve izneseno tijekom postupka mirenja ostaje povjerljivo i ne može se upotrijebiti u ili izvan parničnog postupka.Sudski postupak je strog i formalan, a postupak mirenja neformalan i elastičan, te se odvija u ugodnom ambijentu i ozračju.
U sudskom postupku stranke sebe i suca uvjeravaju u svoj pravni položaj na temelju zakona, a u postupku mirenja važni su interesi stranaka, a ne odredbe zakona.
U sudskom postupku sudac umjesto stranaka donosi odluku o njihovu sporu, a u postupku mirenja o vlastitom sporu odlučuju same stranke (vlastito rješenje spora).Sudska odluka stvara pobjednika i gubitnika i često je njome nezadovoljna i stranka koja je uspjela u sporu, a u postupku mirenja obje su stranke pobjednici jer su postigle nagodbu od obostranog interesa, dok je uspjeh stranaka u parničnom postupku neizvjestan, a nagodba u mirenju za stranke isključuje rizik moguće nepovoljne sudske odluke.
Sudskom presudom narušavaju se i onako poremećeni odnosi između stranaka u sporu, a nagodba u postupku mirenja sve sudionike čini zadovoljnima i omogućuje zadržavanje njihovih dobrih odnosa u budućnosti,
Sudski postupak je dugotrajan i skup, a postupak mirenja je iznimno brz i uz zanemarive troškove.
Stranke ne mogu trpjeti pravne posljedice zbog neuspjeha u postizanju nagodbe u postupku mirenja. Upravo suprotno, one imaju veliku korist i od neuspjelog mirenja.
Mirenje na sudu
Odredbe o mirenju uvedene su u Zakon o parničnom postupku te su u svrhu afirmacije, uređenja i primjene mirenja u parničnom postupku nekoliko puta mijenjane.
Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku izmijenjene su određene odredbe te su uz postojeće dobrovoljno mirenje, uvedeni novi oblici obveznog mirenja. Novim se odredbama nastoji osnažiti mirenje kao ravnopravni model rješavanja sporova na način da se sucima omogućava da stranke upute ili samo potaknu na pokretanje postupka mirenja pri sudu ili izvan njega.Postupovnim odredbama propisuje se način upućivanja, postupanja i pravna snaga sklopljene nagodbe u postupku mirenja.Detaljnije su razrađena pravila o mirenju uz istodobnu odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o mirenju. Stranke i dalje, prema vlastitom izboru, mogu provoditi mirenja pred prvostupanjskim sudom, pred drugostupanjskim sudom ili izvan suda u centrima za mirenje.Novim je odredbama uvedeno i obvezno mirenje kojim se osnažuje institut mirenja jer sud može u svim stadijima postupka uputiti stranke na mirno rješavanje spora.Time je u odnosu na dosadašnje rješenje prema kojem je sud mogao samo predložiti strankama pokušaj mirnog rješenja spora, dana sudovima veća ovlast, propisivanjem mogućnosti upućivanja stranaka na pokretanje postupka mirenja. Navedeni način doprinosi afirmaciji mirenja uspostavom njegove šire primjene. Uvođenjem ovakve mogućnosti, dosadašnji se dobrovoljni model mirenja pretvara u obvezni, i to u dijelu prisustvovanja stranaka na prvom sastanku s izmiriteljem.
Nova pravila o mirenju propisuju da sud tijekom postupka može uvažavajući sve okolnosti, posebno interes stranaka i trećih osoba povezanih sa strankama te trajnost njihovih odnosa i upućenost jednih na druge, na ročištu ili izvan ročišta rješenjem uputiti stranke da u roku od osam dana pokrenu postupak mirenja ili rješenjem strankama predložiti rješavanje spora u postupku mirenja.Takvim je rješenjem prijašnja odredba prema kojoj je sud tijekom cijelog parničnog postupka mogao strankama samo predložiti da spor riješe u postupku mirenja pri sudu ili izvan suda, znatno proširena davanjem mogućnosti sudu da strankama naloži pokretanje postupka mirenja.Sudu se novim uređenjem daje dispozicija da uvažavajući sve navedene okolnosti, rješenjem uputi stranke na pokretanje postupka ili ih, ovisno o okolnostima, potakne na mirenje predlažući rješavanje spora u postupku mirenja. Dakle, sudu je dana mogućnost da u svakom sporu naloži strankama pokretanje postupka mirenja, pred sudom ili izvan suda u nekom od centara za mirenje. Pri tome treba procijeniti okolnosti u svakom pojedinom konkretnom slučaju.
Ukoliko su , obje stranke dionička društva ili pravne osobe kojima je većinski vlasnik Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, sud će po primitku odgovora na tužbu uputiti stranke da u roku od osam dana pokrenu postupak mirenja. Da bi naglasio važnost i ozbiljnost upućivanja u pokretanje postupka mirenja, zakonodavac stranku koja je upućena pokrenuti postupak mirenja, a ne pristupi sastanku radi pokušaja mirenja, kažnjava gubitkom prava tražiti naknadu daljnjih troškova postupka pred sudom prvog stupnja.
Opravdano je očekivati da će stranke pristupiti prvom sastanku s izmiriteljem zbog prijetnje gubitka naknade daljnjih troškova postupka, što u parnicama s većim vrijednostima predmeta spora može biti otegotna okolnost. Takav model zasigurno ima prednosti jer omogućuje upoznavanje stranaka s postupkom mirenja i njegovim prednostima te mogućnostima mirenja u konkretnom sporu. Međutim, nije moguće u potpunosti utjecati na postupanje stranaka, odnosno na njihovu pravu volju za mirnim rješenjem spora, pa ni uvođenjem takvog modela mirenja. Moguće je da će određen broj stranaka samo formalno pristupiti sastanku kako bi izbjegle penalizaciju i zadovoljile formu, bez stvarne namjere rješavanja spora. Postavlja se pitanje hoće li obvezivanje stranaka na mirenje, koje bi po svojoj prirodi trebalo biti dobrovoljno i neformalno, polučiti željene rezultate? U odnosu na propisanu elektroničku komunikaciju u parničnom postupku, trebalo bi razmisliti i o mogućnostima on-line mirenja, uvažavajući brojne prednosti, primjerice dodatne uštede vremena i troškova, koje donosi takav način mirenja, a i zbog okolnosti mjera prevencije zbog pandemije Covid-19.
Rješenje o pokretanju postupka mirenja može se donijeti u tijeku cijelog parničnog postupka.Što se samog postupka mirenja tiče, propisano je da ako stranke suglasno predlože ili prihvate rješavanje spora u postupku mirenja pred sudom, bez odgode će se odrediti sastanak radi pokušaja mirenja na koje se pozivaju stranke, njihovi zastupnici i punomoćnici ako ih imaju , postupak mirenja pred sudom vodi izmiritelj određen s liste izmiritelja koju utvrđuje predsjednik suda, izmiritelj ne može sudjelovati u postupku mirenja u parničnom predmetu koji mu je dodijeljen, a ako se postupak mirenja dovrši bez sklapanja nagodbe, izmiritelj ne smije sudjelovati u tom sporu u bilo kojem svojstvu.
Također je propisano da se nagodba sklopljena u postupku mirenja provedenom pri sudu pred sucem izmiriteljem smatra sudskom nagodbom . Nadalje je omogućeno da stranke mogu nakon podnošenja redovnog pravnog lijeka suglasno podnijeti prijedlog za rješavanje spora u postupku mirenja pred sucem izmiriteljem suda nadležnog za odlučivanje o pravnom lijeku. Na postupke mirenja koji se provode u sudovima na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona koji uređuje postupak mirenja.U slučaju da su stranke u parničnom postupku suglasno predložile rješavanje spora u postupku mirenja u nekom od centara za mirenje izvan suda, sud će zastati s postupkom. Ako se postupak mirenja pred izabranim centrom za mirenje izvan suda dovrši sklapanjem nagodbe, stranke na temelju te nagodbe mogu pred sudom koji je zastao s postupkom sklopiti sudsku nagodbu.
Stranke mogu tijekom parničnog postupka suglasno zatražiti od suda zastoj postupka radi pokušaja mirnog rješenja spora. Zastoj može trajati najduže 60 dana, s tim da na suglasni obrazloženi prijedlog stranaka, podnesen prije proteka roka čije se produljenje traži, sud može jednom ovaj rok produžiti za određeno vrijeme, najviše za daljnjih 120 dana. Ako nijedna stranka nakon proteka rokova na poziv suda ne predloži nastavak postupka u roku od 15 dana,smatra se da je tužba povučena.
Mirenje izvan suda
U Republici Hrvatskoj mirenje je uređeno Zakonom o mirenju i drugim propisima te je propisano da je mirenje svaki postupak,bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.
Postupke mirenja izvan sudova provode centri za mirenje pri:Hrvatskoj gospodarskoj komori,Hrvatskoj obrtničkoj komori, Hrvatskoj udruzi poslodavaca, te institucije za mirenje,kao što su:Hrvatska udruga za mirenje, Hrvatska odvjetnička komora, Hrvatski ured za osiguranje i drugi.Međutim,mirenje se s izabranim izmiriteljem može provesti i izvan spomenutih centara i institucija za mirenje,a kada je riječ o individualnim radnim sporovima isto je poželjno omogućiti i organizirati u okviru većih radnih sredina ili ponovnim aktiviranjem Ureda za mirenje pri županijskim Gospodarsko-socijalnim vijećima. U postupku mirenja sudjeluju izmiritelj, stranke te njihovi punomoćnici i /ili savjetnici. Ukoliko se ukaže potreba, mogu sudjelovati još i vještaci, a kao potpora strankama mogu se pridružiti i druge osobe od njihovog povjerenja, osobe koje imaju interes u sporu ili imaju utjecaj na stranke oko njihovog rješavanja.
Izmiritelj je osoba koja na temelju sporazuma stranaka stručno, svrhovito i nepristrano provodi postupak mirenja. Imenovanje izmiritelja obavlja se prema pravilima o kojima su se stranke sporazumjele, a predlaže Ih se iz registra izmiritelja, npr. Lista izmiritelja Centra za mirenje Hrvatske udruge za mirenje.
Podoban je za mirenje svaki spor o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati i kada postoji spremnost i volja stranaka riješiti spor nagodbom, a naročito rješavanje radnih sporova kao i onih iz područja zaštite na radu.Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja, osim ako je za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka mirenja propisano ili ugovoreno drugačije. Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, druga se stranka o prijedlogu za provođenje mirenja mora izjasniti u roku od 15 dana od dana kada je primila prijedlog za provođenje mirenja, ili u drugom roku za odgovor naznačenom u prijedlogu. Postupak mirenja pokreće se na prijedlog jedne stranke koji je prihvatila druga stranka, na zajednički prijedlog stranka ili na prijedlog suda s kojim su stranke suglasne.
Mirenje je dovršeno:
– ako je jedna stranka uputila drugim strankama i izmiritelju pisanu izjavu o odustajanju od postupka mirenja, osim ako u postupku nakon odustajanja jedne stranke sudjeluju dvije ili više stranaka koje su voljne mirenje nastaviti,
– ako su stranke uputile izmiritelju pisanu izjavu o dovršetku postupka,
– odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja, donesenom u pravilu nakon što je o tome strankama bila dana mogućnost da se izjasne, a zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito,
– ako se nagodba ne sklopi u roku od 60 dana od početka mirenja, odnosno u drugom roku u skladu sa sporazumom stranaka,
– sklapanjem nagodbe.
Nagodba sklopljena u postupku mirenja obvezuje stranke koje su ju sklopile. Ako su nagodbom stranke preuzele određene obveze, one su ih dužne pravodobno izvršiti. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzulu ovršnosti).
Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, svaka snosi svoje troškove, a troškove postupka mirenja stranke snose na jednake dijelove, odnosno u skladu s posebnim zakonom ili pravilima institucija za mirenje.
Pokretanjem postupka mirenja prije pokretanja radnog spora iz područja rada ostvaruju se znatne uštede na sudskim pristojbama te na brojnim drugim troškovima povezanim s vođenjem sudskih postupaka. Ukupni troškovi mirenja su značajno manji od onih troškova i utrošenog vremena koje iziskuje rješavanje radnih sporova u sudskom postupku.
Registar izmiritelja
Sadržaj,način vođenja i oblike registra izmiritelja te standardi za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja uređeni su Pravilnikom o registru izmiritelja i standardima za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja (NN 59/11). Registar izmiritelja vodi se pri Ministarstvu pravosuđa. U Registar su upisani izmiritelji koji su pohađali obuku pri akreditiranim institucijama za mirenje prema odobrenom programu.Registar izmiritelja može se naći na mrežnim stranicama na adresi https://pravosudje.gov.hr/registri-i-baze-podataka/ Za upis u Registar izmiritelja potrebno je priložiti: zahtjev za upis certifikata akreditirane institucije u izvorniku ili ovjerenom presliku o završenoj osnovnoj obuci za izmiritelje u trajanju od 40 satI i kopiju osobne iskaznice, podatak o OIB ,55,00 kn državnih biljega (20,00 kn za zahtjev i 35,00 kn za rješenje). Za ostanak u Registru izmiritelja potrebno je svake dvije godine dostaviti certifikatat akreditirane institucije u izvorniku ili ovjerenom presliku o završenoj dodatnoj obuci za izmiritelje u trajanju od 20 sati.
Troškovi postupka
Sudu pridruženo mirenje je besplatno za stranke koje se odluče za takvu vrstu mirenja. Postupak mirenja pred institucijama za mirenje i izmiriteljima naplaćuje se prema njihovim aktima .Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele,svaka snosi svoje troškove,a troškove postupka mirenja stranke snose na jednake dijelove,odnosno u skladu s posebnim zakonom ili pravilima institucija za mirenje.
Porezni tretman isplate naknade štete zbog posljedica ozljede na radu
Člankom 9. stavkom 1. točkom 7. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se porez na dohodak ne plaća na naknade štete zbog posljedica nesreće na radu ako poslodavac radniku naknadu štete isplaćuje na temelju nagodbe u postupku mirenja u individualnim radnim sporovima, prema Zakonu o mirenju u jednokratnoj svoti.
U slučaju nemogućnosti isplate naknade štete u jednokratnoj svoti od strane poslodavaca radi određenih teškoća u poslovanju (npr. nesolventnost), ne podliježe oporezivanju niti naknada štete isplaćena u obrocima, i to najviše dvanaest (12) obroka u poreznom razdoblju u kojem je postignuta nagodba ili u sljedećemu poreznom razdoblju nakon sklopljene nagodbe, sukladno čl. 5. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak .
Primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se niti zatezne kamate isplaćene na temelju nagodbi sklopljenih u postupcima za mirno rješenje spora do visine zakonske stope zateznih kamata.
Porez na dohodak ne plaća se na naknade štete zbog posljedica nesreće na radu prema odluci suda ili nagodbi u tijeku sudskog postupka, ako je naknada određena u jednokratnom iznosu.
Naknada štete iz članka 9. stavka 1. točke 7. Zakona koja je određena u jednokratnom iznosu, a isplaćuje se u više od 12 obroka smatra se primitkom od kojeg se utvrđuje oporezivi dohodak ovisno o izvoru dohotka u visini razlike naknade štete iznad 12 obroka. Navedeno se odnosi i ako se naknada štete određena u jednokratnom iznosu isplaćuje u najviše do 12 obroka u poreznim razdobljima nakon poreznog razdoblja i idućega poreznog razdoblja u kojem je donesena sudska odluka ili postignuta nagodba u tijeku sudskog postupka. Naknada štete određena u iznosu koji će se isplaćivati u točno utvrđenim obrocima za ograničeno ili neograničeno razdoblje (primjerice mjesečno) smatra se oporezivim primitkom od kojeg se plaća porez na dohodak u skladu sa Zakonom, a ovisno o izvoru dohotka. Ako se naknada štete temeljem sudske odluke, nagodbe u tijeku sudskog spora, nagodbe sklopljene s nadležnim državnim odvjetništvom u postupcima za mirno rješenje spora i/ili nagodbe postignute u postupku mirenja u individualnim radnim sporovima prema zakonu kojim se uređuje mirenje isplaćuje u točno utvrđenim obrocima, a na temelju prijašnjeg radnog odnosa, smatra se primitkom od kojeg se utvrđuje dohodak od nesamostalnog rada iz članka 20.Zakona.
Zaključak
Podaci o kretanju broja individualnih radnih sporova, uključivo i sporova iz područja zaštite na radu pri hrvatskim sudovima, pokazatelj su da i u tom području postoji potreba za primjenom modela mirnog rješavanja sporova, kako bi se smanjio broj radnih sporova na sudovima i pokušalo ih se riješiti sporazumno. Zato je nužno potaknuti primjenu mirenja
kao prvi i nezaobilazan korak prije, odnosno tijekom sudskog postupka u predmetima pri sudovima, kao i izvan sudova.
Zbog sve većeg broja predmeta pred sudovima, između ostalog i iz područja radnog prava, mirenje kao brz, efikasan i miran način rješavanja sporova ima veliki potencijal rješiti jedan od temeljnih problema pravosudnog sustava u Republici Hrvatskoj, a to je velika opterećenost sudova količinom predmeta i dugotrajnošću postupaka.
Zakonom o parničnom postupku detaljnije su razrađena pravila o mirenju uz istodobnu odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o mirenju. Stranke i dalje, prema vlastitom izboru, mogu provoditi mirenja pred prvostupanjskim sudom, pred drugostupanjskim sudom ili izvan suda u centrima za mirenje.Novim je odredbama uvedeno i obvezno mirenje kojim se osnažuje institut mirenja jer sud može u svim stadijima postupka uputiti stranke na mirno rješavanje spora.Time je u odnosu na dosadašnje rješenje prema kojem je sud mogao samo predložiti strankama pokušaj mirnog rješenja spora, pružena sudovima veća ovlast, propisivanjem mogućnosti upućivanja stranaka na pokretanje postupka mirenja. Navedeni način doprinosi afirmaciji mirenja uspostavom njegove šire primjene. Uvođenjem ovakve mogućnosti, dosadašnji se dobrovoljni model mirenja pretvara u obvezni,i to u pogledu prisustvovanja stranaka na prvom sastanku s izmiriteljem. Opravdano je očekivati da će stranke pristupiti prvom sastanku s izmiriteljem zbog prijetnje gubitka naknade daljnjih troškova postupka, što u parnicama s većim vrijednostima predmeta spora može biti bitna okolnost. Takav model zasigurno ima prednosti jer omogućuje upoznavanje stranaka s postupkom mirenja i njegovim prednostima te mogućnostima mirenja u konkretnom sporu. Međutim, nije moguće u potpunosti utjecati na postupanje stranaka i na njihovu pravu volju za mirnim rješenjem spora, pa ni uvođenjem takvog modela mirenja. Moguće je da će određen broj stranaka samo formalno pristupiti sastanku kako bi izbjegle penalizaciju i zadovoljile formu, bez stvarne namjere rješavanja spora. Postavlja se pitanje hoće li obvezivanje stranaka na mirenje, koje bi po svojoj prirodi trebalo biti dobrovoljno i neformalno, polučiti željene rezultate?
U odnosu na propisanu elektroničku komunikaciju u parničnom postupku, trebalo bi razmisliti i o mogućnostima on-line mirenja, uvažavajući brojne prednosti, primjerice dodatne uštede vremena i troškova, koje donosi takav način mirenja, kao i potrebnu smanjivanja neposrednih fizičkih kontakata zbog zaštite od COVID-19.
Ono što je najbitnije u području radnih odnosa potrebno je djelovati preventivno isključujući razloge sporova , odgovarajućom normativnom regulativom i dosljednim poštivanjem ugovorenih prava i obveza, a u slučaju objektivnih teškoća i opravdanih razloga pravodobnom i suglasnom izmjenom ugovorenih odredbi.
Dosljednom provedbom propisanih mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu moguće je između ostalog otkloniti i nastanak sporova u tom području.
Jedna od značajnih aktivnosti je i promocija mirenja kao civiliziranog, dobrovoljnog, jeftinog, brzog i učinkovitog načina rješavanja sporova, a isto je moguće učiniti organizirajući radionice, okrugle stolove i edukacije u pojedinim radnim sredinama, kao i u okviru redovitih aktivnosti udruga poslodavaca i sindikata, posebno u području reguliranja radnih odnosa kolektivnim i individualnim ugovorima.
Logično bi bilo pristupiti oživljavanju projekta koji je uspostavio nekadašnji Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH, što bi omogućilo širu primjenu rješavanja radnih sporova na miran način ,tamo gdje i nastaju , u radnim i lokalnim sredinama.
U svakoj radnoj sredini potrebno je izraditi evidenciju sporova i potaknuti postupak mirnog rješavanja određenih predmeta koristeći pri tome profesionalnu pomoć i usluge Hrvatske udruge za mirenje i miritelja koji su educirani na području Republike Hrvatske.
Pozitivnim pristupom u rješavanju radnih, kao i sporova u području zaštite na radu moguće je pružiti i konkretan doprinos ostvarivanju općih ciljeva u području pravosuđa, kao što su: povećanje svijesti javnosti o mirenju, smanjivanje priljeva novih predmeta na sudove, smanjivanje zaostataka na sudovima, skraćivanje trajanja sudskih postupaka, smanjivanje troškova stranaka i sudova te uspostava kulture rješavanja sukoba i sporova izvan redovnih sudova.
Stranke u sporu imaju izbor između sudskog i vansudskog rješavanja individualnih radnih sporova mirenjem , ali prije svega bi trebalo težiti isključivanju razloga za nastanak takvih sporova,dakle, djelovati preventivno i odgovorno.
Vitomir Begović