Uvesti stimulativni model osiguranja zdravlja na radu

Posljedice ozljeda na radu te profesionalnih i drugih bolesti povezanih s radom uzrokuju značajne ekonomske gubitke, a troškove snose pojedinci, poduzeća i zdravstveni sektor. U konačnici, te troškove snose svi građani kao porezni obveznici i potrošači.

U zemljama u kojima je sigurnost i zdravlje na radu prioritet, prevencija nesreća shvaća se kao ulaganje u sigurnija i zdravija radna mjesta te se isto potiče uglavnom strategijama osiguranja i/ili poreznim i financijskim programima, koji su odvojeni od sustava osiguranja. U prvom slučaju takva stimulacija obično je dio sustava osiguranja od nezgoda na radu i profesionalnih bolesti.

Najčešći poticaj za sprječavanje nezgoda i profesionalnih bolesti koji se koristi u sustavima osiguranja u zemljama EU-a jest sustav diferencijacije premija na temelju broja/stopa nesreća na radu u poduzeću ili broja šteta u prošlosti. Takva gradacija premije osiguranja može biti usmjerena na učinak gospodarskog sektora kojemu poduzeće pripada ili na učinak pojedinačnog poduzeća.

Ekonomski aspekti oblikovanja radnih uvjeta mogu se analizirati i na makroekonomskoj i na mikroekonomskoj razini. Provedene analize trebale bi uzeti u obzir troškove koji proizlaze iz neadekvatnih uvjeta rada, kao i troškove preventivnih aktivnosti. Važnu ulogu imaju ekonomski stimulansi za poboljšanje uvjeta rada, uglavnom u obliku diferencirane premije osiguranja od nezgoda i profesioonalnih bolesti.   

Sustavi za ozljede od nesreća počeli su se pojavljivati ​​u 19. stoljeću zbog rastuće industrijalizacije i pritiska sindikata. Prvi sustav osiguranja od nezgode, njemački Berufsgenossenschaften, osnovan je 1884. godine. Više od 100 godina sustav osiguranja se razvijao te su uvedeni novi pristupi osiguranju od nezgode u različitim zemljama; od tada se razvijaju pravni propisi koji se odnose na sustave osiguranja od nezgoda na radu. Godine 1964. Međunarodni ured rada prihvatio je Konvenciju o beneficijama u slučaju ozljede pri zapošljavanju, koja je postavila minimalne standarde pokrića u pogledu naknada za zaposlenike koje treba uključiti i vrste ozljeda za koje treba osigurati naknadu.

Nacionalni sustavi razlikuju se od zemlje do zemlje, budući da su se razvijali neovisno u različitim političkim, društvenim i ekonomskim okruženjima. Osnovna razlika je u tome temelji li se sustav osiguranja od nezgoda na radu na bismarckovskom (temeljen na doprinosima) ili beveridgeanskom (financiran porezom) modelu. Većina modela u Europi (osobito u istočnoj Europi) bliža je bismarckovskom modelu, dok su Velika Britanija, skandinavske zemlje i neke južne zemlje (Italija, Portugal, Cipar i Malta) bliže beveridgeovskom modelu. Specifični sustavi u državama  članicama EU-a, razlikuju se po opsegu, organizacijskim strukturama i oblicima, pravnim shemama te financijskim i platnim pravilima jer imaju različite pristupe socijalnoj državi i naknadi za radnike.

Unutar svake od dvije opće sheme, osiguranje za nesreće na radu i profesionalne bolesti mogu ponuditi javne (monopolističke) institucije ili privatni (tržišno orijentirani) pružatelji usluga.^.

U raznim državama-članicama EU-a, kreatori politike zaštite na radu i tijela za osiguranje od nezgoda pokušavaju poboljšati mjere prevencije na razini radnog mjesta nudeći ekonomske poticaje. Postoje različite metode, a može se učiniti razlika između izravnih i neizravnih ekonomskih poticaja. Izravni ekonomski poticaji sežu od varijacija premije osiguranja, poreznih poticaja, do shema financiranja koje odmah poboljšavaju performanse tvrtke na području zaštite na radu ili im pomažu da ulažu u nove mjere prevencije. Neizravni ekonomski poticaji mogu biti preventivni programi koji pružaju javno subvencionirane usluge, čime se tvrtkama omogućuje pristup određenim uslugama  ispod tržišnih cijena (npr. implementacija i certificiranje sustava upravljanja sigurnošću i zdravljem na radu).

U većini visokorazvijenih zemalja, temelj za diferenciranje premija osiguranja od nezgode je troškovni sustav, odnosno sustav u kojem su temelj za utvrđivanje premija kako na razini grupa djelatnosti, tako i na razini poduzeća, isplaćene naknade za nezgode na radu i profesionalne bolesti koje plaćaju osiguravajuće ustanove.

Varijacijske premije osiguranja koriste se u nekoliko zemalja s premijskim ili 'bismarckovskim' sustavom socijalnog osiguranja. U nekim su zemljama već integrirane na kolektivnoj osnovi u opći sustav obračuna premija, npr. u Njemačkoj, gdje su poduzeća kategorizirana u rizične klase.

Da bi se smatrale pravim poticajem, premium varijacije trebale bi djelovati na individualnoj osnovi, tj. tvrtka profitira od vlastitog dobrog učinka u zaštiti na radu i plaća manje od onih koji rade loše (sustav bonus/malus). Neki sustavi osiguranja općenito uzimaju u obzir individualni učinak pri izračunu premije (u Francuskoj, na primjer, ali samo za velike tvrtke s više od 200 radnika).

Ostali sustavi osiguranja djeluju s klasama rizika za sektore i djelatnosti. One se ne mogu smatrati poticajnima jer nedostaje individualni pristup. Kako bi ponudili pojedinačne poticaje, pružatelji osiguranja obično postavljaju pojedinačne „račune“ (evidencije) za praćenje uspješnosti poduzeća na području zaštite na radu tijekom niza godina radi prilagođavanja općeg izračuna premije. Na taj način izjednačavaju se godišnji ekstremi koji posebno ugrožavaju mala i srednja poduzeća (MSP).

Postoje i malus sustavi koji kažnjavaju tvrtke za ispodprosječne rezultate u zaštiti na radu povećanjem njihovih premija, kao što su njemačke tvrtke u sirovinskoj i kemijskoj industriji.

Doprinos za socijalno osiguranje za nesreće na radu i profesionalne bolesti jedna je od osnovnih komponenti troškova zaštite na radu u poduzeću. Zahvaljujući implementaciji načela diferenciranja stope doprinosa, na temelju rješenja u poljski sustav zaštite rada uveden je ekonomski poticaj za poboljšanje uvjeta rada u poduzeću.

U većini industrijaliziranih zemalja, funkcioniranje diferenciranih premija u sustavima osiguranja osnovni je ekonomski instrument koji pridonosi smanjenju nesreća na radu i profesionalnih bolesti. Korištenje diferencirane premije potiče dodatne preventivne mjere u poduzećima i učinkovito smanjuje broj nesreća na radu i profesionalnih bolesti te njihove socijalne troškove.

U  Poljskoj od 1. siječnja 2003. djeluje sustav diferenciranih doprinosa za socijalno osiguranje od nezgode na razini grupa djelatnosti, a od 1. travnja 2006. i na razini poduzeća. Nakon toga, 1. travnja 2009. godine stupila je na snagu treća i posljednja faza uvođenja diferenciranog doprinosa za socijalno osiguranje od nezgode. U skladu s uvedenim promjenama povećan je opseg smanjenja i povećanja premija sa +/- 20 % na +/- 50 % u odnosu na postotak premije utvrđen za određenu skupinu djelatnosti.

No, temelj za diferencijaciju premije nisu troškovi naknada koje plaća osiguranje, već brojčani podaci o uzrocima i posljedicama profesionalnih štetnosti koje godišnje dostavljaju obveznici doprinosa koji prijavljuju socijalno osiguranje za najmanje 10 osiguranika. Dakle, sustav diferenciranih doprinosa za osiguranje od nezgode ne primjenjuje se na mikropoduzeća, odnosno poduzeća koja se prijavljuju socijalnom osiguranju s manje od 10 zaposlenih. Za ovu grupu poduzeća doprinos je utvrđen po fiksnoj stopi i iznosi 50 % najviše kamatne stope utvrđene za određenu  godinu doprinosa za grupu djelatnosti.

Sustavi osiguranja od nezgode u nekim državama-članicama (Belgija, Francuska, Finska) uzimaju u obzir veličinu tvrtke pri izračunu premija osiguranja. Francuska i Finska imaju različite premium sustave za veće i manje tvrtke. U Francuskoj se u slučaju većih tvrtki (s više od 200 zaposlenih) stopa premije obračunava za svaku tvrtku na individualan način. Za manje tvrtke, pokretači su puno slabiji jer se premijska stopa temelji na rezultatima cijele gospodarske grane.

Neke zemlje uvele su mogućnost određene fleksibilnosti i varijabilnosti izračunavanja stope premije zbog preventivnih aktivnosti. Sustav u Nizozemskoj dopušta određenu fleksibilnost osiguravajućim društvima i poslodavcima, budući da se specifični poticaji povezani s osiguranjem kao što su varijacije premija ili sustavi bonusa za specifične preventivne aktivnosti, javljaju u ugovoru između poslodavaca i privatnih osiguravatelja te sigurnosnih i zdravstvenih usluga.

Općenito, organizacije koje vode sustave osiguranja od nezgoda i profesionalnih bolesti također provode preventivne aktivnosti uključujući tehnički nadzor, obrazovanje, zdravstvenu i sigurnosnu svijest i savjetodavne usluge. U nekim državama-članicama osiguravajuće institucije, unutar svojeg proračuna koji potječe od prikupljenih premijskih naknada, imaju sredstva za dodjelu nagrada ili donacija za aktivnosti koje se odnose na sigurnost ili dobre sigurnosne pokazatelje te za subvencioniranje bankovnih zajmova za ulaganja u zaštitu na radu (npr. Italija, Francuska). Takve aktivnosti provode se u slučaju javnih i privatnih udruga za osiguranje od nezgoda. U nekim zemljama provođenje preventivnih aktivnosti predviđeno je zakonskim propisima (kao npr. u Poljskoj, gdje se za takve aktivnosti usmjerava do 1 % fonda za osiguranje od nesreća na radu).

U Njemačkoj se sprječavanje nesreća na radu smatra bitnim zadatkom društava za osiguranje od nezgoda. Osiguravajuća društva od nesreća, koja su zakonom određena za aktivnu potporu prevenciji nesreća, nude različite tarife, ali i neekonomske poticaje tvrtkama članicama uključujući usluge prevencije, poduku, savjetovanje, istrage, financiranje i inspekcije. Osiguravajuća društva u različitim sektorima imaju vlastiti pristup svojoj politici prema ekonomskim i negospodarskim poticajima (različite stope premija, posebne nagrade).

Kakav je model u Hrvatskoj i što je moguće i potrebno promijeniti?

Na određeni način model je netransparentan, neučinkovit, nepoticajan i nije usmjeren na jačanje prevencije i kulture sigurnosti te zaštite zdravlja na radu.

Prema dostupnim podacima iz službenih izvješća HZZO-a, na godišnjoj razini od doprinosa, koje su uplaćivali svi poslodavci, po stopi od 0,5 % za svoje zaposlenike prikupilo se više od 570 milijuna kuna, dok je iskazani utrošak bio oko 50 % tog iznosa. Unatoč zahtjevima za transparentnost u iskazivanju podataka o tom namjenskom doprinosu i usmjeravanju sredstava u preventivu uz uvođenje diferencirane stope, to je izostalo.

Naprotiv, u 2018. godini unutar tzv. "porezne reforme" učinjene su i izmjene Zakona o doprinosima, kojima je namjenski doprinos od 0,5 % za zaštitu zdravlja na radu ukinut, a ustvari je povećan ukupni doprinos za zdravstveno osiguranje, umjesto uvođenja modela praćenja uplata i rashoda za svakog poslovog subjekta i primjene bonusa za one poslodavce koji više ulažu u prevenciju, smanjuju izdatke za posljedice ozljeda na radu i bolesti povezanih s radom.

Za takvo rješenje zauzimao se Zavod za unapređivanje zaštite na radu, kao središnja nacionalna javna ustanova, a podršku takvom modelu pružili su i socijalni partneri; reprezentativne udruge sindikata i poslodavaca.

Nažalost, unatoč konstruktivnim prijedlozima iznesenima tijekom e-savjetovanja u Nacionalnom planu za rad, zaštitu na radu i zapošljavanje za razdoblje 2021.-2027., nije kao jedan od strateških ciljeva utvrđen i stimulativni model osiguranja od ozljeda na radu i profesionalnih bolesti. Kako je i dalje prema čl. 6, st. 4  Zakona o zaštiti na radu (nije stavljen izvan snage), obveza Vlade donošenje Nacionalnog programa zaštite na radu (koji treba u cijelosti obuhvatiti problematiku dvaju međuovisnih područja; sigurnost na radu i zaštitu zdravlja na radu), prilika je i potreba to učiniti u navedenom dokumentu, a slijedom toga uskladiti i sve druge propise.

U uspostavi i razvoju kulture sigurnosti na radu ključna je uloga države, njezin pozitivan i proaktivan odnos, postojanje odgovarajućeg institucionalnog okvira; pri čemu je važna uloga nacionalnih instituta za sigurnost i zdravlje na radu, a koji koncept je umjesto daljnjeg razvoja i jačanja, Hrvatska napustila 2018. godine.

Stimulativnim mjerama nužno je dodatno poticati i nagrađivati poslodavce za ulaganje u zaštitu na radu. U drugim zemljama uvedene su sheme kojima se tvrtke i organizacije financijski nagrađuje za promicanje visokih standarda zaštite na radu, primjenu norme ISO 45001:2018 i ISO 45003:2021, a to obuhvaća niže premije osiguranja, porezne olakšice i potpore. Hrvatska treba slijediti i primijeniti tu dobru praksu. Kultura zaštite na radu upućuje na potrebu cjeloživotnog učenja, od najranije životne dobi do završetka radne karijere. U sklopu kurikuluma obrazovnih programa u osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju, nužno je osigurati da budući radnici steknu potrebna znanja, vještine i kompetencije koje će im omogućiti siguran rad i očuvanje radne sposobnosti tijekom cijelog radnog vijeka, a od najranije životne dobi i razvijati kulturu sigurnosti.

Za poduzeća nesreće na radu mogu povećati doprinos za socijalno osiguranje od nesreća, uzrokovati povećane izostanke s posla zbog bolovanja što rezultira potrebom za zamjenom ili prekovremenim radom, nižom produktivnosti i kvalitetom rada, a također može uzrokovati materijalne gubitke, smetnje u tijeku proizvodnje, što povećava cijene i negativno utječe na imidž tvrtke. Troškove nesreća na radu također snose oštećeni i njihove obitelji jer novčane i materijalne naknade koje primaju od svojih poslodavaca te osiguranja ne pokrivaju sve gubitke uzrokovane nesrećama na radu.

Zbog praćenja dobrobiti ulaganja u mjere sigurnosti i zdravlja na radu, moguće je primijeniti model analize troškova i koristi zaštite na radu i zaštite zdravlja radnika, koji obuhvaća osam osnovnih skupina troškova: trošak efektivnog radnog vremena, troškove zapošljavanja (uključujući plaće), troškove prekovremenog rada, troškove smanjene produktivnosti rada, troškove fluktuacije i osposobljavanja novih zaposlenika, materijalne gubitke i koristi zbog nesreća i profesionalnih bolesti, troškove prevencije, ukupne troškove, koristi te rok povrata ulaganja.

Dodatno ulaganje u poboljšanje uvjeta rada u poduzeću trebalo bi dovesti do smanjenja broja nesreća na radu i profesionalnih bolesti te broja ljudi koji rade u uvjetima štetnim i opterećujućim za zdravlje. Poboljšanje uvjeta rada trebalo bi donijeti i novčanu korist u smislu boljeg korištenja radne snage, smanjenja materijalnih gubitaka zbog nesreća i smanjenja troškova naknada koje plaća poduzeće u slučaju nesreća, profesionalne bolesti i neadekvatnih uvjeta rada. Prednosti boljeg korištenja radne snage odnose se na smanjenje neproduktivnog vremena, smanjenje broja prekovremenih sati i dodatnog zapošljavanja te povećanja produktivnosti rada.

Kao i u drugim područjima upravljanja, tako i u području zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, potrebno je analizirati i troškove i koristi od aktivnosti koje se provode. Ekonomske analize u području zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, uzimajući u obzir sve osnovne komponente troškova, olakšavaju planiranje preventivnih mjera na način da njihova učinkovitost bude što viša uz najniže moguće troškove. Ujedno pokazuju da visoka razina zaštite na radu pridonosi postizanju veće dobiti, dok se nebriga o sigurnosti i zdravstvenoj zaštiti zaposlenika ne isplati.

Uvođenjem  diferencirane premije osiguranja u Hrvatskoj kao ekonomskog poticaja za poboljšanje uvjeta rada, pozornost poduzeća može se usmjeriti na ekonomske aspekte zdravlja i sigurnosti na radu. Bio bi to prvi i najvidljiviji signal da se ulaganje u zaštitu zdravlja i sigurnost na radu isplati.

Svatko ima pravo otići na posao i sigurno se vratiti kući bez izlaganja nepotrebnim rizicima i opasnostima. Suvremeni zdravstveni i sigurnosni standardi usmjereni su na ostvarivanje tog cilja, odgovornost je poslodavaca  da to osiguraju, a države da regulira okvir kojim će takvo odgovorno ponašanje stimulirati i penalizirati. Pored toga, razvoj i uspostava kulture sigurnosti od najranije žvivotne dobi, kroz obrazovanje  i  cjeloživotno učenje te  ciljane nacionalne  sigurnosne kampanje mogu biti jedan od najučinkovitijih načina da se zaposlenici motiviraju i usmjere na kontinuirano razmišljanje o vlastitoj sigurnosti, kao i sigurnosti drugih.

Produktivno, zdravo i sigurno radno mjesto pokazuje da svi dijele zajedničke vrijednosti zbog kojih su zdravlje i sigurnost radnika prioritet. To znači da svi predviđaju nesigurne radnje i ispravljaju ih prije nego što nanesu štetu. Primjerenim odnosom svi potvrđuju   da su ozljede i prevencija prioritet i da svatko preuzima odgovornost za pitanja zdravlja i sigurnosti; od mikro do makro razine.

Zabrinjavanju i daljnji negativni trendovi u Hrvatskoj. U 2018. godini za 44 osobe utvrđena je smrt na radu (20 radnika  zbog bolesti), u 2019. za 53 osobe je utvrđena smrt na radnom mjestu (16 radnika zbog bolesti), dok je 2020. godine utvrđena smrt na radu za 72 osobe u prostorijama poslodavca (od čega kod 32 radnika  zbog bolesti). Na problem trenda rasta broja radnika s akutnim ili kroničnim bolestima u prostorijama ili na prostorima poslodavaca te teškim ozljedama i smrtnim ishodima, upozorio je Inspektorat rada te zatražio od ministarstava nadležnih za rad i zdravlje da poduzmu odgovarajuće mjere. Smrt na radu, neovisno je li uzrokovana ozljedom ili bolešću, mora potaknuti nadležne institucije na djelovanje, kao i sve ostale čimbenike.

Primjenjujući smjernice iz strateškog okvira EU-a potrebno je uložiti napore kako bi se što više smanjio broj smrtnih slučajeva povezanih s radom, u skladu s pristupom „vizija nula” u pogledu smrtnih slučajeva povezanih s radom. Navedeno podrazumijeva jačanje kulture prevencije na nacionalnoj razini, u organizacijama i među  radnicima. Proaktivan pristup uključuje: temeljitu istragu nesreća i smrtnih slučajeva na radnom mjestu, utvrđivanje i uklanjanje uzroka tih nesreća i smrtnih slučajeva, informiranje o rizicima povezanima s nesrećama i ozljedama na radu te profesionalnim bolestima, jačanje provedbe postojećih pravila i smjernica te provedbu osmišljenih nacionalnih kampanja. 

Daljnja istraživanja i prikupljanje podataka te promicanje zdravlja na radnom mjestu i na razini EU-a i na nacionalnoj razini trebali bi biti prioritet pri sprečavanju profesionalnih bolesti i nesreća na radu. Sve države članice EU-a, pa tako i Hrvatska pozvane su da izrade mehanizme koordinacije između tijela javnog zdravstva i zaštite na radu te da jačaju suradnju i razmjenu informacija između inspekcija rada i drugih relevantnih nacionalnih tijela radi poboljšanja zdravstvenih i sigurnosnih standarda u svim sektorima. Države članice trebale bi se usredotočiti na uporabu digitalnih alata kako bi inspekcija rada bila učinkovitija sprečavanjem i otkrivanjem kršenja zakona, pa se ukazuje na potrebu praćenja i prikupljanja podataka o stanju mentalnih i psihosocijalnih rizika po sektorima, kao i drugih podataka ključnih za analize, istraživanja i poduzimanje ciljanih i usmjerenih aktivnosti.

Zato je iznimno važno uz informacijski sustav zaštite na radu koji je pripremljen u vrijeme djelovanja Zavoda za unapređivanje zaštite na radu, i koji treba biti na raspolaganju inspekciji rada i medicini rada, nastaviti i intenzivirati razvoj projekta Središnjeg nacionalnog informacijskog sustava zaštite na radu  i zaštite zdravlja „Data Collector“, uz korištenje bespovratnih sredstava ESF+ fonda te uspostaviti odgovarajući efikasan institucionalni okvir u ovom području, kao što je to primjer drugih razvijenih država.

                                                                                                               Vitomir Begović